Ne čujem ništa ,
ne vidim ništa,
a ipak idem i tražim,
tapkam kao da sam u mraku.
Gdje se je sakrila, pitam,
dok prstima prebirem po pijesku.
Sreću poželim naći u njemu,
zrnce zlata,
a nađem školjku.
Svjetluca ona i šumi,
osjećam,
al hoću više, hoću njen biser.
Sunce me prži
i molim vjetar da mi zapuše,
a sjedim pod palmom u hladu.
I sati prolaze, i dani,
znam to po uri staroj,
što kuca u sobi,
jednoličnim ritmom ,
tika -taka.
Ide vrijeme,
naprosto juri,
a ja još uvijek ne dišem ,
zrak držim u sebi.
Ne znam koliko života,
treba još da proživim ,
da uvidim,
kako se disati mora
jer samo se tako živi.
I sve oko mene
nije mi dosta da shvatim ,
da sreću ja nosim u sebi.
Zar nije to šteta ljudi?
bglavac
edin.kecanovic
