Ne čujem ništa ,

ne vidim ništa,

a ipak idem i tražim,

tapkam kao da sam u  mraku.

Gdje se je sakrila, pitam,

dok prstima prebirem po pijesku.

Sreću  poželim naći u njemu,

zrnce zlata,

a nađem školjku.

Svjetluca ona  i šumi,

osjećam,

al hoću više, hoću  njen biser.

Sunce me prži

i molim vjetar da mi zapuše,

a sjedim pod palmom u hladu.

I sati prolaze, i dani,

znam to po uri staroj,

što kuca u sobi, 

jednoličnim ritmom ,

tika -taka.

Ide vrijeme,

naprosto juri,

a ja još uvijek ne  dišem ,

zrak držim u sebi.

Ne znam koliko života,

treba još da proživim ,

da uvidim,

kako se disati mora

jer samo se tako živi.

I sve oko mene

nije mi dosta da shvatim ,

da sreću ja nosim u sebi.

Zar nije to šteta ljudi?