napisano 1.6.2012. iz 2. zbirke

"Predvorje bijele tišine"

 

Iza mene je čudna noć još čudnijih snova i nemirnih breza, koje su se povijale ispod mog balkona.

„Najtamnije je pred svitanje“, rekao je Soltec u davna vremena, najbolnije je mjesto gdje je Longinovo koplje proparalo kožu, ostavilo neizbrisiv otisak na tijelu i duši.

Ispod neba boje čelika rasplamsao se jutarnji san, pred svitanje, onaj najtamniji san obojen u bijelo i upleo me u svoje bijele magle labirinta otkud još uvijek pokušavam odgonetnuti gorku šifru nečijeg imena, koje mi se opet prikrada zaboravljajući, da su zvijezde postavljene po točnoj elipsi putanje i da je moja čudna poezija spremna baš za takve savršene opsjenare.

Ono najtamnije pred svitanje, što se uvijek prikrada kao tiha sjena, taj san obojen u bijelo, zamrsio je moju duhovnu mrežu u paučinastu koprenu i podigao dušu u taj čudan labirint.

U kišnom jutru, zablude su se povile iznad mojih očiju pa mi daju poruke koje ne želim čitati, poruke koje ne želim odgonetnuti, poruke čijeg se sadržaja bojim.

I dok si spavao, moja duša je pokrenula svoj duhovni razvoj, kao svakog jutra, potonula je u bezdan tvoje duše i završila taj poetsko-filozofski ritual, kojim uvijek dolazim do tebe.

Iz ovog čudnog stiha još čudnije moje poezije, utonut ću u jezero ovog kišnog dana, malo snena i malo prevarena tim snenim porukama, koje dolaze iz labirinta neriješenih misterija.

 

 

http://www.digitalne-knjige.com/varga2.php

 

 

http://shadowofsoul.blog.hr/

 

http://shadowofsoul.blog.hr/2012/06/1630812362/u-labirintu.html