Preko sjene što mi ograničava korak, prostor me podijelio na mirno i nemirno. Sa izvora iz kojeg više ne otječe voda krijepim umorne usne, a unutar sebe otkrivam lutalicu čije oči imaju oblik polumjeseca na nebu što mi nije naklonjeno ovih dana. Odbila sam iz sebe slane usne i zatvorila vrata nepoznatoj planeti, koja bi u konstelaciji s krhotinama priznanja išla protiv mene. Gubim iz vida svoj koridor kretanja prema očima polumjeseca. Kliznula bih u more života pa iz nečije duše uzela trunčicu i posadila je u svoje srce. Teško se diše ovih dana, kroz prizmu vidim neku ljubav što ne nastanjuje moje podzemne hramove. Iluzorno se hranim zaostalim mrvicama i prigibam glavu sve više prema tlu i hladnom mraku što postoji i nikada nije nestao. Mnogo pogleda je izgužvalo moje srce, umotalo ga u svilene niti pa te poderotine pobacalo preko suhog izvora. Mnogo je iluzija proletjelo  i rasplinulo se u milijun pravaca. Iz uzorka svjetla uzela sam jedan trak i obukla ga, dok je iz školjke svirala glazba mora i dubina. Trak svjetla na mom tijelu obasjale su oči polumjeseca i dovele ga u čulnost iz koje se nečiji pogled probija točno do mene. Ne postoji ništa. Samo iluzija u koju vjeruje izgubljena duša.