Blijedo lice razbijeno... cakli se na dobro olaštenim crnim cipelama finog skupog kroja, a srce grize zmija bijelog osmijeha i plavog oka, ustreptala u njedrima i neda se van. Zašto tako šume krila preplašene ptice? Zašto mi ovo malo velikog života ne kapne na dlan pa da se konačno i ja ponovno rodim u nekome kao što su se mnogi u meni rađali? Ljuto, bolno, teško, zatvoreno. Suze vlasitite nemoći kapaju niz lice, suze bijesa, suze vlastite smrti. Iz tog jutarnjeg pakla sinulo je jutro boje ruže koje nisam vidjela. Prošla sam kroz taj dan... došla do Mjeseca kojeg ne vidjeh, opet te suze niz blijedo lice, a suzu nitko živ nije vidio. Kapaju unutra. Oblažu to malo srce u mekani baršun, taj plavi baršun, taj prolistani dah koji oblaže svojim velovima uplašeno lice i te velike lijepe plave oči. Neću te iznevjeriti, dušo moja. Imaš sve… samo trebaš htjeti. Ali to moraš ti, to ne mogu ja. To moraš sam. Sve je do tebe.