TVOJA ISKRA
Kad te slijedi samo vlastita sijena,
I jeka vlastitih koraka,
Najbolje znaš koliko ti nedostaju dragi ljudi;
Kad ti je čitav svijet isprepleten nitima paukove mreže,
Milosti nema odviše u tom svijetu,
Samo nedohvatljive uspomene,
Što sad eto tako ubojno bolno,
Udarahu O srce drago;
Kad čovjek čovjeku postadoše samo sijena,
Život postaje samo umorni šetač cestom snova,
Molitve nečujni eho vlastitih želja,
A zvijezde nedohvatljive,
Čak i za maštu,
Koja nekad bijaše tako živa i nestrpljiva,
A sada je posve mrtva,
Kao i nada draga;
Kad ti sudbina ugasi posljednju iskru u očima svijeta,
Kad pomisliš da je to konačan kraj,
Preostaje ti samo da pogledaš gore,
Da putuješ daleko...daleko...daleko...
Dalje od najsjanije zvijezde,
U beskrajni mračni bezdan,
Gdje se rađa nova iskra,
Tvoja iskra.
©Walter William Safar
irida
bglavac
