Tugo, tugo,

moja jedina drugo,

gdje su moje vidarice,

gdje su moje noćarice,

da rane vidaju,

da noću skitaju,

da moju dušu diraju,

da polete prema kraju

na bijelim teškim krilima

pa da zavijore zastave

kao plave kose anđela?

 

Tugo, tugo,

moja jedina drugo,

gdje su moje sanjarice,

da moje snove snivaju

o nježnoj ljubavi,

da žudnju probude

bez straha od boli,

da je ljubavi odveć',

nego da ljubav

kao bljesak munje

otkrije žudnju

zbog riječi Božje?

 

Tugo, tugo,

moja jedina drugo,

gdje su moje vodarice

sa krčazima punim vode

pa da ispijem gutljaj

iz ta vrča hladna

i da vile bijele u noći

kao luči nebeske

što žarom ljubavi svijetle

isprate me

uz suze nijeme

na duge pute

u blaženoj samoći?

 

 

 

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač