Tu, gdje jesam,

i dalje ljubim Ljubav,

makar mi se ona smiješila

laticama lotosa

izniklim iz blata

ili pružala ruke

iz kolijevke od slame

a ne od zlata.

Više i nije tako važno,

kako me drugi gledaju,

suženom zjenom,

ili pogledom,

otvorenim do bola,

ja ću i dalje držati otključana vrata

i postavljenu gozbu

nasred stola.

Sada, kada mi je bliži suton

nego svitanje života,

dok mi tijelo godine na leđima ima

mogu se smiješiti onima

koji samo na tome oči zaustavljaju

a dušu u meni ne vide

i ne gledaju.

Koliko god me strijelama gađali

znam

nijedna me pogoditi neće

jer meta će biti

njihovo vlastito srce kao kolo,

 kolo sreće

koje se okreće,

(ali ni to više nije važno),

jer, kao što rekoh

ja i dalje ljubim Ljubav,

makar mi se smiješila

laticama lotosa iz blata

ili pružala mi ruke

iz kolijevke od slame,

a ne od zlata..