Sve na svijetu jest po trudu i po muci

i kada pauk plete svoju mrežu,

ono je po trudu,

koji je otrpljen kao tegoba

kao mučenje iz dana u dan.

 

Sav je trud teško stanje i neminovnost

prema kojem se mjeri ljudskost...

čovjek, to je rob sapet u vlastitu slobodu,

kojom je postao gospodar nebeske vatre,

a opet rob, kojem je ljudsko obitavanje

trud bez odmora i počinka,

samouvjeravanje, koje nikada ne stiže do kraja.

 

U trudu osjećamo tvrdoću,

teret i muku svakodnevnoga života...

to je iskustvo koje tišti,

koje je patnja..

trud nikada nije blaženost lišena patnje,

nego je žalost i u njoj svijetli zvijezda u noći,

koja je naša buduća sreća,

jer je u toj mogućoj budućoj sreći

veličina prostora naše vlastite bijede.

 

Trud nije blagodat niti prokletstvo,

nego je oboje...

tegoba i sreća postignuća

istodobno ropstvo i gospodstvo.

 

Osuđeni smo na to

da jedemo u licu znoja svoga,

da obrađujemo njivu,

koja prije donese čičak i draču,

nego klasje i život pun smisla i ponosa.

 

Sve sa čovjekom stoji u nevoljama,

zrudom izaziva na nevolju

glad, žeđ, rat, bolest, smrt, cijela priroda,

Velika Majka, koja nam je protivnik

ili maćeha koja nas okružuje,

bili mi u cvjetnom polju ili pustari,

na samotnoj visoravni ili u gradu prepunom naroda,

ona nam svagda pokazuje svoje zagonetno lice

i u tome nam se pokazuje beskrajno prisna

i duboko neprijateljska,

svakim našim dahom

vezujemo se za njene grudi,

svaki naš pogled sjedinjuje nas sa svjetlošću

njene božanske vatre,

dok konačno ne odahnemo

na njenim skutima sa djelima,

koja nisu izgubljena

u vremenu našega trajanja.

 

Zlatan Gavrilović Kovač