PIANO......
sjećaš se...
Ja tek sada od zaborava se otrgnuh...
Uvijek si bila ti...
Životi, kao vali,
nagrizali su tiho, čvrstu stijenu na kojoj smo bili
tako čisti
tako nježni u svojoj nagosti,
jer ništa na sebi ne imasmo
osim duše
koja je grlila kroz tebe
moju vječnost...
O, koliko sam te čekala...
Pisala nekom, nekoj, nekome, nekima, pjesme čežnje
a sve su bivale razbijene
rasute,
poput mekog porculana
u zidove slijepih ulica..
Zar je svemir čuo
moju zadnju želju:
da te zagrlim
prije nego nestanem?
FORTE:..
Ne, nemoj bježati od mene...
Ja sam ona
koja će tvoj put označiti sitnim kristalima svjesnosti,
koja te je sanjala nedodirno
tek upitala nebo,
smije li dotaknuti tvoje dlanove
i u njima
kroz žuljevitu koru silnih bitaka sa bolima
osjetiti vrelinu anđela
i Ljubav bogova...
FORTISSIMO...
O, ljepoto,
oprosti mi
što sam kroz druge tražila utjehu
sanjajući boju tvojih očiju
nadajući se susresti miris tvoje kose
u prolazu nekom
čuti bat
tvojih koraka...
Ja ne mogu drugačije
nego vatrom voljeti
vodom osjećaja te prekriti...
Ja nisam ja
koju ćeš možda
izvana vidjeti...
Naš susret je odavno začet
u predvorju rastavljenih duša
koje bijahu jedno..
Kada uroniš u moje zjene
ne gledaj ništa u meni
osim oceana
kojem ću te obgrliti
i ptice,
na čijim krilima
će naše duše poletjeti...