Preduboka je ta suza za moje misli što se roje iza mirnog čela, predaleko je ta riječ koja sazrijeva u tišini, pripremajući se za objavu u dubini podsvijesti.
Hodala sam iza tvojih tragova, bez umora i bez onog čudnog hlada u duši...
Nestao si, kao varljiva Mjesečina, moj trag se izgubio u plavetnilu tvojih očiju, a vjetar je zamrsio moje skladne misli bez suze, bez glasa.
Iz tog stravičnog zagrljaja nijeme mene i nijemosti trenutka, nema gladi, a ni lahor ne plovi mekanim lišćem srebrnih breza iza moje zgrade...
Pusti me da odmirujem te minute nijemosti, pusti me da se ne probudim u toj stravi bezličnog zagrljaja preduboke suze.
Za jedan trenutak, kad se kristali orose na tvom dlanu, iz medenog Sunca zalit će me razigrana svjetlost i pokriti vrhove dubokih misli, premalih da opišem taj trenutak nestajanja...
Sve stoji, a valovi dalekih oceana podsvijesti ljeskaju se i spašavaju mi dušu.
U centralnom misaonom čvoru rotira spoznaja, ono što dugo stoji, ono što je živo samo po sebi, ono što me uvijek zatekne nespremnu – smjer prema ljubavi, smjer prema duši, putokaz prema skrovitoj stazi, obrasloj mahovinom, koja vodi na sjever i konačno spušta taj mir na taj trenutak nestajanja.
https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=47676
irida
edin.kecanovic
bglavac
