Preduboka je ta suza za moje misli što se roje iza mirnog čela, predaleko je ta riječ, koja sazrijeva u tišini, pripremajući se za objavu u dubini podsvijesti.

Hodala sam iza tvojih tragova, bez umora i bez onog čudnog hlada u duši, nestao si, kao varljiva mjesečina, moj trag se izgubio u plavetnilu tvojih očiju, a vjetar je zamrsio moje skladne misli, bez suze, bez glasa. 

Iz tog stravičnog zagrljaja nijeme mene i nijemosti trenutka, nema gladi pa ni lahor ne plovi mekanim lišćem srebrnih breza iza moje zgrade...

Pusti me da odmirujem te minute nijemosti, pusti me da se ne probudim u toj stravi bezličnog zagrljaja preduboke suze.

Za jedan trenutak, kad se kristali orose na tvom dlanu, iz medenog Sunca zalit će me razigrana svjetlost i pokriti vrhove dubokih misli, premalih da opišem trenutak nestajanja...

Sve stoji, a valovi dalekih oceana podsvijesti ljeskaju se i spašavaju mi dušu.

U mislima rotira spoznaja, ono što dugo stoji, ono što je živo samo po sebi, ono što me uvijek zatekne nespremnu – smjer prema ljubavi, smjer prema duši, putokaz prema skrovitoj stazi, obrasloj mahovinom, koja vodi na sjever i konačno spušta taj mir na moj trenutak nestajanja.

http://shadowofsoul.blog.hr/