U jednom trenutku,

   samo u jednom trenutku izvan vremena,

 kada napustim sve zidove i boje....

Kada ostavim iza sebe sve izgrađene pokušaje

da te dozovem, da te dosegnem,

doći ću do zadnje ograde,

na kraju vremena

zagledana u beskraj

čekajući konačnog Tebe kakav jesi

bez ičega u meni

što nisi Ti...

A onda ću se prepustiti, dozvoliti

da me obnažiš,i skineš sa mene posljednji dio

odjeće Pustinjaka,

odjeće Budale,

i obučeš me Sobom...

Tada ću biti sasvim Ti,

bez imalo straha

bez imalo slutnje i sumnje

da to nisam ja...

Na obali tvoga svitanja

zagrlit ćeš me svojim zvijezdama

svojim poljupcem Svjetlosnim

zauvijek zaustaviti riječ

na mojim usnama...

Odvest ćeš me u odaje svoga Srca

i poželjet ću

da zauvijek u njima ostanem...

A onda ću shvatiti

da te ne mogu zadržati za sebe

dok iza mene

žeđaju oni

koji tek naziru slatkoću izvor-vode Tvoje..

Da li ću se vratiti

ili ostati sa Tobom?

Trenutak izvan vremena mi šapće

da zapravo od Tebe

nikad ni odlazila nisam...