U jutarnjoj šetnji, dok je dan ubijao noć, u tom kaleidoskopu goruće ljepote, zemaljska riječ, ta bijela riječ, zaoštrila je um, odvratila pogled i misli od jutarnjeg začaranog pogleda i poput očiju mačke zastala ispred mene.

U bjelini tih očiju, iznad ušća života u druge slapove, pronašla sam odgovor, praznina se gleda slijepim pogledom u danima bez boli, a jedina nit što spaja je titraj srca.

Potopljen polusvijet, čudni ljudi, još čudnije situacije, boje, koje nisu moje, ovom životu sam dala svoj znak, kao znak pokraj puta koji vodi ili odvodi, spaja ili razdvaja.

Na oltaru ove noći vidi se plamen gorući, neka san pokrije sve nemire i muke svih ljudi, sve zablude i zastranjenja u čudna raspoloženja.

Postajem svoja aura u sebi, zaustavljam se u sebi i bez zaborava ću se opet zagledati u bijelu prazninu tih očiju.