Iz dlana uzeh stručak vjetra, zalih ga sa tri kapi vode i zapalih na nebu jedan stih, koji je izašao iz trenutka ove Zemljanke. Luna se zatresla od bestidnog pogleda, vedrina i živost se osjetila u trenutku suočavanja… Stajala sam skamenjena i vidjela tebe… U oku je zasjala suza i sanjam te u prizmi izlomljenog kristala, gledam svoje oči u sjeni tame… Na oltaru noći polažem crvenu ružu kao prvi početak ove tamne večeri… Jesenje sonate bez umornog veselja, ljudi rođeni, a odbačeni od crvenog svjetla, lutaju ovim svijetom…Nisu slobodni u igri ledenog zraka i toplog daha. U tom astralnom trenutku zaustavit ću ovaj stih na trećini tamne strane Mjeseca….