Postoje trenuci

orošeni znojem  nade

koja čekati ne prestaje...

Postoje trenuci

kada čuda

od kojih odustajemo

pokucaju sama na prozor naše duše

i mi ga širom otvorimo,

gledajući više

i vjerujući više

od onih koji uživo vidješe

kako jedan kruh

nahrani bezbrojno mnoštvo

a voda pred očima

u vino se pretvara...

Postoje čarobni trenuci

koje otpuštamo iz zatvorene posude srca

jer su sretniji

kada ih ne čuvamo za sebe...

Postoje bića

koja su robovi trenutaka

i oni

koji kraljuju njima

oslobodivši sve zatvorenike

u svom kraljevstvu

darujući te trenutke svima jednako...

Kakvi su to trenuci,

osim onih koji su čudesni

i onih koji su čarobni?

To su sasvim maleni,

obični trenuci,

kada čovjek

prihvaća da je čovjek

i kada unatoč tome

opet

voleći sebe

druge voli

još više...