Treba preživjeti...

Rekla je mala, pripitomljena lisica,

čekajući povratak svog Malog Princa, koji joj je obećao da će se vratiti..

Treba proživjeti svoju pitomost,

jer ona u ovom svijetu divljine

čezne za svojom oazom

i ružičnjakom

gdje jedna jedina ruža , obasuta nježnošću raste...

Treba preživjeti

sve ljudske cirkuse i šarade,

sve maske i parade...

Treba preživjeti valove moždane

koji srž vedrog srca

vuku u dubine..

Treba preživjeti strahove

i možebitne nepovrate

ka obali vlastitog sebe..

Treba preživjeti sjaj velegrada

i blještavilo neona

iako je meka zemlja pod nogama

ponekad tvrda i okrutna

dok se žuljevitim krvavim dlanovima

podsmjehuju

uredno uglačani gradski šetači

i voajeri koji se dosađuju

u svojim kockastim stanovima

sa naređenom klimom duše..

Niti hladno, niti vruće...

Treba preživjeti hladan pogled gušterovog oka

i u zjenama bez života

pronaći ipak

negdje skrivenu kap nade...

Kap, koja se rastače i postaje slap

koja pere prljavštinu laži...

Treba preživjeti vlastitu želju za bijegom..

Hramovi žude za istinskim prosvjetljenjem..

Pitomost pokloniti džungli na asfaltu...

Treba preživjeti čak i smrt od doživljene ljepote spoznaje.pitomosti..

A to je najteže..

Kada ne znaš više

da li gledaš umiranje cvijeta

ili pahuljice snježne

dok vjetar raznosi trešnjine latice

i rasipa ih po zemlji...

Treba sve to preživjeti

i svoju Ružu za Maloga Princa

sačuvati...