Hoćeš li i večeras obući svoju crninu?

Navući nebrojene oklope na svoje lice

I sakriti svoje pravo ja

Što dublje u ponoru vlastitog sebe možeš?

Pa zar je nikad ne čuješ

Kako se onako zarobljena grči u tebi,

Kako cvili i struže noktima

O zidove koje si stvorila oko nje?

Zar nikad ne osjećaš

Da bi bilo pravo da joj dopustiš

Da vidi malo sunca,

Koje si joj otela, tako bezdušno otela?

Zar ne misliš da je vrijeme

Da potražiš onaj izgubljeni osmjeh,

Onaj koji si s njom pohranila

U zatvoru svoje duše?

Možda je vrijeme

Da je pustiš,

Da je oslobodiš dugogodišnjeg ropstva

I da zajedno s njom otkriješ tko si u zbilji?

Ali ne možeš.

Jer znaš da ona mora umrijeti u tebi

Jednom zauvijek.

Mora umrijeti sad dok je najsnažnija,

Jer ti voliš neprijatelje ravne sebi.

Jer to je tvoj jedini izazov.

Ona mora umrijeti

I nije li sam Nietzsche rekao kroz Zaratustrina usta:

« Neki umiru prerano,

  neki prekasno.

  Treba odabrati pravi trenutak za umiranje.»

A ti znaš da je njen upravo sad.