A što tvoje misli traže?

Otkud su iznikle, gdje su tragove ostavile, gdje su nestale i kad su o meni sanjati prestale?

Niz čelo se spušta tanka misao, prepuna konsonanata, zbrkanih i utješnih, gladnih i beživotnih, dok ih tvoja ruka ne dotakne i ne oživi taj beskrajni duboki ocean bezdana.

Imala sam sjaj u oku, imala sam daleku istinu zataknutu u daljini neprohodnih staza.

Imala sam sve, a u srce sam zatvorila ništa i pustila ga u svilenu tamu Svemira.

Zablude su hranile život, lažni natpisi su bili kao najljepše bajke svih vremena, a čudna zbrkana glazba hladnih konsonanata je zvučala neskladno i zatvarala tu sliku kaosa i neživota onog neživog u meni toliko, da sam iz slike ispadala i ništavilom se pokrivala ne bih li nekako preživjela.