Kažu da će asteroid proletjeti i sudariti se sa Marsom. Kažu. Predviđaju. U toj trigonometriji života, prohujali su neki sati iz kojih nemam ništa. I to kažu. Kažu da je prošlost mrtva stavka života. A zašto onda tako jako probija tkivo sjećanja i odlaže se još uvijek u nekom kutku podsvijesti? Kažu za asteroid da će projuriti brzinom 12 km/s. Kažu. Ali ne kažu da svaka mrtva tvorevina može ponovo nanijeti bol. Gledam ovo sivo nebo iznad sebe. Samo ga gledam. Vidim zraku ljepote što se probija kroz sivi dan, u sivi sumrak i mračnu noć. Ne, nije asteroid. Nije ni prošlost. Slutim nečujni tijek pješčanog sata što rotira u glavi i ostavlja svoje tragove… tragove svog vremena, svog postojanja. I… sporije, nego ikada, slutim svoje traženje koje me uvijek vraća na isto mjesto – meni. Vidjet ću tog dana, hoće li taj asteroid uništiti neku planetu. Možda hoću, a možda i ne. A hoću li vidjeti svoje tragove, ostavljene u kaleidoskopu mog života?