Uvijek nešto ostavimo iza sebe..

Svjesno, ili nesvjesno, neki tragovi ostaju iza nas, da bi nas oni, koje samo na trenutak ostavimo, ponovo pronašli..

Duša ostavlja dio sebe, ostavlja neke  zagrljaje i dodire usana, koji su poput toplog kamena u suroj zimi postojanja..

Onaj, kome smo to ostavili, prislonit će dlan na toplu stijenu uspomena, i sjećanja će ga podići, iznad svih nesavladivih uspona..

Uvijek nešto ostavljamo..

Makar jedno maleno, meko pero, otkinuto iz krila budućeg stanara nebeskih prostranstava..

Dodirnut će obraz voljenoga bića, i pomislit će netko, da je to golubica u zanosnom letu izgubila dio sebe..

Naša duša utire put onima, koji će žeđati poslije nas, i poput malenog bistrog potoka, gdje prolazi, cvijeće nikad neće umirati..

Iza sebe uvijek ostavljamo nešto..Miris neke čežnje za onim čarobnim jutrima, koja tek trebaju u punoj ljepoti osvanuti..

Miris ljubičaste vječnosti, i dubine, koja nas nikad više neće strahom dotaći..

Naša duša ostavlja dahom porinuto sjeme budućih susreta, koji nikad više neće biti isti..

Bit će još ljepši, savršeniji.. Bezuvjetno ljubavno zanosni, oslobođeni težine zemlje i tijela,  sve-shvaćajući pogledi, bez riječi, prozračni doticaji srca, čistog kao kristal..

Naša duša uvijek ostavlja tragove..

Do nekih čarobnih vrata, iza kojih je sve, što sad ne može biti..

Iza kojih je ona Ljubav, koju sad u punini nikad ne možemo doživjeti, koliko god savršeno naše postojanje izgledalo..

Jer imamo uvijek pratitelje, koji nam tragove žele obrisati..

One sive ptice, koje se hrane našim željama za savršenom ljepotom..

Pa, nahranimo ih, pronađimo u sebi dovoljno boje i mirisa, da shvate, da su i njima otvorena nekakva vrata..

Jednom..Zavarajmo tragove nadom, i one će odustati, jer neće znati odakle početi svoj let..