U valovima hladne noći odnosiš moje konfuzne misli i zakopavaš ih u modra sjećanja, umotavaš me bijelim velovima i zatvaraš mi oči, da te ne bih prepoznala. Jednim osmijehom rušiš sve moje principe, potapaš u vodi sve moje ideale i postavljaš mi pitanje, jesi li me pronašao?. Noć je bila tiha. Kamen uronjen u dno uvijek ostavlja trag. Tragovi prošle noći nisu vidljivi, ali se osjete. Uvijek kad pomislim na zelene masline, stvaraš sliku o nama na obali podzemnog mora. U zraku lebde neizrečene riječi. Lebdjet će još dugo. U hladnom koridoru ovog dana, nakon susreta bez susreta, znam da ću procvjetati ispod plavog neba i na dnu jezera vidjeti nacrtan putokaz prema tebi. Taj prvi susret ne pamtim. Pamtit ću ga kad se dogodi. Još protkana snovima od snova, ponekad mi se činilo da je svijest samo sjena dalekog sna. Probudilo me ljubičasto svjetlo i preskočila sam mnoge minute ovog dana da bih se spustila kao rijeka prema svom početnom kraju. Znam da ćeš me voljeti nježno. Znam da ćeš me osjećati stalno. Znam da ću biti tvoja sreća. Znam.