Večeras, doći ću pred tebe,

  odbjegla

 sa pozornice života

 u tvoj zagrljaj, u tvoje ruke

ruke vajara,

ruke onoga

koji će na mome tijelu

svojom dušom

utisnuti reljef ljubavi...

Skinut ću svoju posljednju,

ljubičastu masku postojanja

i odložiti svoje ljubičaste cipele

kojima gazih po tlu

raskvašenom od odbačenih krinki...

Pred tobom, potpuno naga

želim se rastočiti

i sva sjećanja izbrisati

kroz tvoje poljupce...

Ljubi me,

ovakvu zaiskrenu i prepuštenu

potpunom tebi...

Kroz tebe

želim konačno zaustaviti vrijeme

i s tobom ga samo za nas stvoriti...

Svojim plaštom ognjenim

i kopljem posvećenim

zarobi me, kao leptiricu prikuj me

u svoj žuđeni  nemir

koji samo drhtajem mojih krila

dotaknutih umiranjem

može postati mir...

Ne ostavljaj me..

Ne sada,

kada smo shvatili

da ovaj svemir

stvoren od uzdaha

i izdaha

bez nas

ne može postojati...