Toliko bih ti toga htio reći,
a ne znam da li imati ću snage
za ove riječi važne,
jer bi na rubovima mojih riječi
trebalo ostati nešto od onoga
što još uvijek biva u meni
pa se više neće gubiti
u kovitlacima magle,
nego će biti objavljeno Tebi,
Ljubavi moja.
A toliko bih ti toga htio reći,
a ne znam da li ću imati snage
za Istine te vječne,
da nužna je Slava,
Vjera duše tople, koja spava,
spavati, sanjati, sanjati, sanjati
ili nožićem učini mi kraj!
Toliko bih ti toga htio reći
dakle, neće se gubiti,
nego će Tebi biti objavljeno
slovo mog beskonačnog trajanja,
jer vidim upravo kako se stvaram,
kako padam i nanovo kako Sunce
učini Svjetlo dana,
jer kada svi zaboraviše
ja hoću da ispjevam pjesmu
kako je Istina ta smjela,
obasjana veličanstvom lica Božjega
i moja mana od kamena,
doživljava ponovno blistavo Svjetlo dana...
A toliko bih ti toga htio reći
pa ne znam,
da li ću za to imati dovoljno snage,
za te riječi snažne
da time, što mi je Bog dao,
steknem onaj svijet,
ali da ne zaboravim ni svoj udio
u ovome svijetu
i da činim dobro ljudima,
jer se desilo nešto ružno među narodima
kao što se događa i među ljubavnicima,
ali ja nisam siguran
da li sam potpuno čist,
zato, ljubavi,
ne znam da li ću imati snage
za te riječi važne...?!
Da li sam čist?!
Da li sam dovoljno jak?!
Da li me Istina učini dovoljno jakim
ili je sve, naprosto, neka zabluda
pa sam onda biće nesretno
i okaljane duše svoje?!
Veliki naš Bože,
ne kazni nas,
ako zaboravimo ili pogriješimo
ne zaduži nas
teretom preteškim za nas
i oprosti mi, Bože,
i smiluj se i osnaži me!
A htio bih ti toliko toga reći,
a ne znam
da li ima ikakvog smisla
rastavljati to svjetlo,
koje je od svijeta
i koje sve prožima i tvori,
koje sve obasjava i sve uščuvava,
jer bi inače sve počivalo u tami,
samo sebi ništetno,
a nama nepoznato.
Zato, ljubavi, oprosti,
ali ja nemam više snage
za te Istine,
koje su tako važne...
Zlatan Gavrilović Kovač