Kad čini se da vrijeme stoji
I da ništa se ne mijenja
Samo život sekunde nam broji
Srce tvrdne poput stijenja...
Zaboravljamo po što smo  došli
Čemu mladost... rođenje i smrt?
Vremenom svojim munjevito smo prošli
Zasadili ... pokosili ... uništili Vrt ...
Ili nije sve baš tako crno?
Možda brazda usađena duboko
Sačuvala je u sebi  maleno Zrno,
Koje niče upravo, baš ovdje i sada,
Jer čekalo je da sazrije
Ljubav,Vjera i vječita Nada,
Da smo ovaj Trenutak izabrali mi sami,
To Beskrajno Svjetlo što nas dalje mami,
Pa se krećemo kuda Trag nas vodi
Malen Plamen što putuje ka vječitoj Slobodi!
Misli svoje na trenutak Svjetlosti ću dati
Par minuta ...

Cijeli sat...

U sebi ću stati…
Prestati sa borbom ...

Buntovnik će da se smiri...
Možda Svjetlost bit će jaka ...

Oko morat' će da žmiri.
Zato otvaram  srce svoje ...

Nek' atomi plove
Neka jure naokolo

Mračne iglice sad love...
Pa ispletu zlatnu mrežu od zvjezdanih niti ...
Jer Beskrajno Svjetlo ...
Na trenutak jedan mali
Poželjela sam biti....

 

(safiris.blog2006)