Uvodiš me u odaje ljubavi, vječni moj Ljubavniče,

 pod baldahinom me grliš i požudno ispijaš svaki trag svjesnosti moje duše...A onda me bacaš na tlo, ostavljajući me nagu, bez ičega na sebi, smijući se grohotom mome začuđenom licu... Tko si Ti?

A Ti mi ne odgovaraš, jer...To i nije tvoje pravo lice, kao što i moje nije pravo lice...Postadoh bludnica, vodeći ljubav sa svim tvojim nametnutim oblicima i slikama tvoje pojavnosti, koje su plod vlastitih iluzija..

O, Tko si Ti? Sa kim sam se grlila kroz Eone, ako nisam sa Tobom? Ti šutiš...I dozvoljavaš da rastrgam u bijesu prvu tvoju masku na koju nailazim..Pa drugu..treću..

O, koliko sam sama stvorila tvojih lica, Voljeni..Prestani se igrati , pokaži se, uroni me u Sebe...

čujem tvoj šapat i pitanje:" Možeš li se odreći svega stvorenog o meni, odreći se slatke kolijevke u kojoj sam te zibao, dok si kao maleno dijete gledala moj lik? Možeš li me konačno dovršiti, uništiti moj život, stvoren neživotom drugih, i raskomadati me, iskljuvati moje zjenice, koje su te gledale dok si odrastala, i dok nisi pala u moj zagrljaj? Sada tražim od tebe da konačno rastrgaš i posljednju viziju moju, koja u tebi postoji...Ja ti se želim u ruke predati..."

Zanijemih, zanijemih pred lavolikim, strašnim bogom, koji me, prepun snage, moli da ga ubijem..tek što dotakoh grivu zlatnu, on zavapi...:" To nisam ja, to nisam ja,nemoj prestajati..."

I vidjeh pred sobom lik čovječji, koji me očima prepunih bola moljaše da ga poštedim...Bijaše prepun rana...

"Nemoj me ranjavati više, molio me je...ja te jedini mogu voljeti...."

Ne...gotovo plačno sam rekla...I ti si samo iluzija, pokaži mi se konačno, ne želim se zatvoriti u kavez žrtve i samosažaljenja...I bacih ga na tlo, želeći mu zjenice izvaditi..

A on nestade...

I ostadoh ponovo sama i naga, u odaji ljubavi...

"Gdje si, gdje si..? Krikom sam dozivala Voljenog..

"Sve učinih da te vidim, da te zadržim, uništih sebe i tebe, slušajući tvoj glas..."

A onda sve nestade...I glas...I slike...I osjećaji...

 Praznina postade punina...Tek tada shvatih da ne postojim onakva kakvu su me stvorili, niti onakva kakva sam samu sebe stvorila...Tek tada shvatih da postojim onakva, kakav je i moj  Gospod, koji me nikad zapravo napustio nije...Čekao je kidanje i raskidanje...Velova i spona, ikona i glinenog kalupa, kojeg su stvorile ne Njegove, nego ljudske ruke...