Tko nam nas, ukrasti može,
doli mi sami,
prepuštajući se kidanjima
našeg spojenog vela duše
kojeg smo tako dugo
zajedno tkali?
I dok su vode Nila odnosile
sa obala naših
zadnje tragove naših
utisnutih koraka ljubavi
na papirusu duša naših
urezivao sam vječna,
plamteća slova
koja ni nebo
izbrisati neće...
Jer ja i ti
nebo smo spušteno sa neba,
ti,vječna Luna
ja, vječno Sunce...
Tko nam nas ukrasti može,
doli mi sami,
sumnjom
u istinitost
ponovog susreta našeg?