Zaokuplja me misao zaborava, ali progon nemirnih duhova ne donosi mi spokoj, o čemu govore i moje oči. Iza oblaka se probija žuti disk, oči mi gasnu u iščekivanju sjene, jer previše svjetla – boli. Ne mogu se oteti prvom dojmu, kako je danas neki dan... za mene običan, a opet tako drugačiji. Tko još vjeruje prvom dojmu? Zaledili se osjećaji, nebo me razumije i blagonaklono mi se naginje i pozdravlja u trenutku dok mu uzvraćam pogled. Nema prijevare u tom pogledu. To su čiste oči čiste duše ... bez riječi i s osjećanjem mira i ljepote jutra. Sjetila sam se svog sjevernog neba ove zime i pogleda prema njemu, dalekog ... mutnog.... punog očekivanja i emotivnog naboja. Sjeverno nebo zamijenilo je jedno plavo predivno sunčano jutro, u kojem ću ipak vjerovati prvom dojmu.... jer on rijetko kad prevari.