“Oni su uvijek zajedno kada napadaju na jednoga.
Moj mozak sve razumije,
Ali srce je na dlanu ranjivom,
No suze u virtualnom svijetu su nevidljive
Virtuala nema lica
Gdje bi se vidio znak ranjavanja.
Magicus je bio zamišljen
Kao portal ljudi dobre volje,
Velika srca I čiste duše
No taj virtualni brod je krenuo
U virtualnu orbitu
Otvorenih vrata za sve nickove
Koji žele putovati tamo gdje je spoznaja.’’
Hm… super zamišljeno…
“magicus je postao sajmište taština,
Arena u kojoj ginu slabi,
Iz koje odlaze nemoćni…”
‘’Razumije se da želiš
sudjelovati u tom krabuljnom plesu
sadašnja maska te štiti od njihovog otrova
štiti te od ugriza bijesnih pasa
štiti te od pileće gripe, zloćudnih virusa.
Ona je tvoj antibiotic,
Tvoje cjepivo protiv njihove zločestoće”.
Hm… totalno promašena procjena!
“Na kraju se gine jer je korupcija prejaka,
Mafija kupuje potkupljive
I ubija one koji ne plešu
Ritmom njenog dirigenta”.
Hm… koja poetika…
“nije problem u tebi, problem je u meni
Ja ne mogu plesati na muziku disonanci
ušla sam srcem, bez maske, bez gnjeva,
Bez ljutnje, bez taštine,
Takvu ne podnose, ne vole, smeta im
Žele je se pod svaku cijenu riješiti
Utrti njen trag, zauvijek banirati,
Podignuti na stup srama
‘Tko je X? Tko je Y? Tko je XY?
Maske koje igraju svoju igru i dobro je igraju.
Ti si pokušala skinuti masku i prokrvarila,
sada lepršaš od nicka do nicka
i ostavljaš cvijetove svoje duše pod tekstovima,
vrednuješ nickove koji vrijeđaju,
truju, sipaju gnjev i mulj
ostavlješ svoje osmijehe
i svoje srce pod tekstovima onih
koji su XYZ skoro razapeli na križ
jer je pokušala progovoriti jezikom pravde.”
Tko, koga, zašto, u ime čega, koji jezik, koji ne-jezik
‘’Tko je odustao od borbe sa vjetrenjačama,
Ali ima snage ostati na bojnom polju
I ispijati piće koje klan nudi
Opijum koji djeluje i pripitomljava,
Suzbija želju za istinom”.
I sad se ja pitam: tko je tko, tko tu koga,
I, za ime Boga, u ime čega
Ostavljati tragove od ovog svega,
Pusti da druga osoba diše
I ne spominji je nikada vise,
Nema tu “svi za jednoga, jedan za sve”
Jer to su samo stare legende.
Sve ti to ne drži vodu,
Jer kad svi odu,
Mailovi lete na sve strane
Pa kud koja stane i ostane,
A ti uvijek trebaš neku žrtvu
Da bi u njoj ubila i majku mrtvu
Jer zaboravila si govoriti jezikom duše
Kad se sve postavljene kulise
Oko tebe uvijek sruše.
I, da… ti si rođena za taj svijet,
Jer voliš taj virtualni let,
Njihova ignorancija te itekako boli
Zato i podilaziš jer želiš da te se voli
A tvoj sarkazam znaš da vrijeđa i smeta
Duši koja živi na drugoj strani svijeta,
I sa podlosti uznemiruješ
U svakom pronalaziš neprijatelja,
Ali pri tom zaboravljaš
Da ti je vrijeme otpuštanja već odavno prošlo
Ali ne…i dalje zavijaš u sebi
Da se vidjelo ne bi
Koliko je sve ostavilo u tebi traga
Jer nekad davno si bila mnogima draga,
A nitko ti nije “oduzeo jednog po jednog prijatelja”
Već si sve to sama htjela.
I pitam se opet:
tko je tko, tko koga zašto u ime čega i koga,
Pa zašto se svatko ne drži dvorišta svoga?
Ja se u svome dvorištu lijepo snalazim,
Ali kako prolaziti, kad tu stalno tebe nalazim
Sa otvorenom vatrom otrovnih strelica
Odapetih točno usred moga lica.
To tako ne može ići
I nećeš daleko stići
Pa skupila ti cijelu armadu bivših neprijatelja,
A sadašnjih tješitelja
I poslala cijelu vojsku otrovnih strelica,
ali kad ujutro sama pogledaš svoje lice
Vidiš li koliko ga nagrđuje otrovano srce?
A to lice može biti tako lijepo,
Samo kad bi prestalo udarati naslijepo.
Nitko nije kriv, tako se posložilo,
Složilo, zamotalo i odmotalo,
I zauvijek se razvezalo.
Došao je kraj već odavno,
Ali ako pustiš i ti taj svoj kraj
Kojeg uporno držiš u ruci,
Život ti više neće biti u tolikoj muci,
Oblijetati davno izrugivane ljude
Zalijetati se slijepo pa što bude neka bude…
A što će biti?
Ne znam.
To se tak’ ne dela.