TIRKIZNI POTOK

Dok ptice recitiraju psalme
s neba se pušta tirkizni potok
bistar kao kristal:
Na kuću,na vrt,na terasu,na stari hrast,
na paprati i mahovinu,
na Tvoje lice.
Meni je sasvim dosta da vidim
Tvoju ispruženu ruku
da moje srce zapjeva prije propovjedi.

Ležim ovako u naručju snene noći
i s udivljenjem razmišljam o onim
zaljubljenim duhovima,
koji idu za mjesecom
ili prodiru u srce Žarkog pojasa.
Oni ispunjavaju one puste krajeve
i daju im pjesnički čar.

Prošla je već godina dana od one nedjelje,
kad mi je srce tako živo zakucalo u crkvi
Tvog srca.
Svaki je dan bio vedar,a nebo modro,
tako da je bilo predivno lutati šumama
i promatrati,
kako mjesec probija kroz prozirno lišće
te svjetluca među lijepo isprepletenim
sjenama drveća,
dok sam čitao svoje pjesme,
a zrak bio dremovan od zuje cvrčaka.

Ono jako kucanje srca mi se vratilo
I opet mi se najednom u duhu stadoše
ređati bezbrojne slike mojeg vlastitog ja;
Kada smo ja i moja samoća stupali
u toj mokroj travi,
kao zatvorenik i stražar.

A sada,zlatna moja,sve je osvježeno
tirkiznim potokom,
i ptice više nisu tihe,
nego iz sveg grla pjevaju u slavu ljubavi,
dok je samoća rasprešena po žalu
uz cijelu hrvatsku obalu.

Walter William Safar©