SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
što sijase nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

- O Bože, Bože,
sjeti se svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O, Bože, Bože,
sjeti se i ljubavi,
i pobjede i lovora,
i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna
i on je sam i napušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O, Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O, Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba mocna rijec,
jer meni treba odgovor,
i ljubav,
ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinstak.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam

- (kad bih mogao biti jak,
kad bih mogao biti drag)
- no mučno je,
najmučnije biti već star,
a tako mlad!

 

KOLAJNA

Noćas se moje usne žare
Noćas se moje vjede pote
I ruke, moje san ozari
Umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strašna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći
Plačimo, plačimo u tišini
Umrimo, umrimo u samoći.

 

IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze,
živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.

Tašte su suze,
a jadikovke ublazit neće
gorki san.

Podaj se pijanom vjeru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije,
za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

 

ODLAZAK

U slutnji,
u čežnji daljine,
daljine;

u srcu,
u dahu planine,
planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Braća,
Imotskoga.

I bljesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

 

ZAPIS NA PRAGU

Ove pjesme to nisam ja,
iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja,
premda sam ih zbilja uzdisao.

Moj pravi život,
ja sam samo disao.
Jer ja živim i kad pjesma umre.
Ja živim i kad patnja mine.

Ima u meni nemira dragog,
a ima i moje širine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.

Ja ne marim čovjek biti
ako sam umio ljude bogovski reći.
O, ja. Ja sam od sebe i manji i veći.
O, ja.Moj drugi i moj treći.

Ja ne sanjam o sreći.
No ne sumnjam o sreći.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga.

 

NOTTURNO

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti,
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva za gladne zube) on brižljivo čuva za zvijezde u visini,
za srca u daljini.

Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći snim:
ja ću doći, ja ću doći.