Ispod mog malog balkona raste mlada trava, neiscrpljena karakternom osobinom mog postojanja na ovom globusu.

Nisam se izuzela iz ovog čudnog dana što mi najavljuje novi početak početka i baca jutarnji sjaj na oči neopterećene blagom svjetlošću.

Noćna stihija se bavila sa mnom na teži način i uronila sam u san teškim mislima, ali zvuk prekriženih bedara me probudio.

Nisam ponovo mogla zaploviti u dubine snova, jer se Zora polako najavljivala, dok se noć opraštala i povlačila svoje tamne haljine prema beskraju, otkud će opet doploviti i zauzeti svoje mjesto u kutu moje sobe.

U delti života, koja se tako fino razdijelila ovog jutra, astralni svijet moje duše nije uzburkan niti uznemiren.

Tiho je.

Volim takve jutarnje sate, kad polako odlazim iza zrcala u polusvijet iluzornih rečenica, zabranjenih osjećaja i čudne slobode skidanja moje male maske, koja je prkosno srasla sa licem moje duše i, ne strepeći od skidanja, onako bezimena i slobodna, živi svoj život i to baš u ovoj mojoj mističnoj i nerazumljivoj poeziji.

Nebo boje tvog izdaha naklonilo se, pozdravilo me i otpratilo u trijadu igre ja, ne-ja i Noć.