Čudesno življenje
čini mi se sada na kraju toga puta
i svi moji živi kratkovječni druzi
ne stigoše napisati novu stranicu
o tome kraju
tihi Don:
umirat', umirat', umirat'...
 
Dugi je dan,
vidim živahno ždrijebe oko kobile
i ćutim miris pokošene trave,
kroz nozdrve udišem zrak,
kakav li me je konačno stigao jad.
neodoljiva sudbina zbog koje šutjet' moram,
jadan sapet sam i miris mlada sladkorja,
kakav li je to miris ljulja znan mi?

Plačem od te hude sudbine,
od slaboće i prkosa,
pogledaj me ovako stara i umorna
i krik duše začu se kroz tišinu:
umirat', umirat', umirat'...

Don tiho bez počinka struji,
dok se cijeli svijet leluja kao zlatna žitna polja
i u metežu teškom izmiješ'o se uzduh
sa vodom bistrom
i krv suknu na nozdrve kao mokra bala,
presveti uzduh uzdisat stade
u mukama groznim stojim shrvan,
a Don tiho buči,
uzdiše sa žarkim Suncem
i huči zemlja crni bezdan
izvor svih svetih rijeka:
tihi Don
umirat', umirat', umirat'...

Zlatan Gavrilović Kovač