TI ,MOJE ZLATNO SVIJETLO
Došla si nenadano,toplo,
Ko' što sunce grane iza teških,olovnih oblaka,
Virnula iza zastora zlatna svijetla,
Ko' ruža što se nudi novom danu,
Da mi otvoriš vrata života,
O kojem sam maštao,
U svojim pjesmama.
Pa ipak,nisam mogao progovoriti,
Ni dodirnuti Te,
Jer…jer sam se bojao,
Da si samo moja mašta;
Žena tek iz najdivnije ljubavne pjesme,
I da ću,
Da ću ako Te dodirnem,
Ostat' sam sa svojim pjesmama,
I posve zatvoren u se,da ću se i dalje šuljati oko Tebe,
Kao prosjak oko zidova nade;
Da ćeš potonuti u moj potmuli san,
Kao najdivnija mjesečevu sjena,
I da ću Ti biti više nalik na skitnicu,
Nego na gospodara vlastite sudbine.
I konačno…konačno osjetih,da u mojim očima,
U sjetnim očima pjesnika,
Što su dosad slijepo lutale alejom samoće,
Odjednom plane iskra,
U zjenicu se uspelo zlatno svjetlo
Iz kojeg si došla,
Polako…posve polako postala si stvarnost;
Stvarnost začeta iz desetina…stotina…
Tisuća bisernih suza…neiscrpno vrelo života;
Vrelo koje vječno teče,
Koje hrani moju dušu,
Koje potiče moje srce!
©Walter William Safar
bglavac
irida
edin.kecanovic
