Dođu tako dani
oni tužni,teški,tmurni.
Kad na duši osjećam
sav teret ovog svijeta.
Dani kad sam mala,
sićušna,poput leptira.
Tako tanana,krhka
i lako salomljiva.
Dođu tako dani
kad srce mi krvari i puca.
I samo jedan mrk pogled
boli me i slama.
Iz oka suza kreće,
klizi niz obraz
i oduzima svaku nadu.
Dođu tako dani
kad treba mi nečije rame.
Oslonac i čvrsta ruka.
Da me pridrže
dok tako sam slaba.
Da zagrle me jako,
priviju uz sebe,
tješe me bez riječi,pitanja.
Dođu tako dani
kad ni sama ne znam zašto...
A opet tim danima,
tako ranjiva i krhka,
osjećam se najviše svoja.
bglavac
edin.kecanovic
