Bijaše vrijeme kada te štovah kao boginju. Moja su čula doživljavala čitav svijet, no moj se riječnik sastojao svega od tisuću riječi; moradoh se pomagati uzvicima: tako se stvarao moj govor. A onda stadoh tražiti po riječnicima i drugim knjigama i postepeno usvajah sve nove i nove riječi, sve bogatije ruho u koje odijevah svoju boginju.

Težio sam za tim da što dostojnije prikažem tvoju ljepotu; kopao sam po riznici govorničkog umijeća jer još ne bijah sposoban doživjeti te takvu kakva si uistinu.

Ali, prošle su godine i prestadoh pronalaziti za te zvučna imena; i sada s dubokom tugom mislim o tvojoj besmrtnosti. Doteći će drugi i slaviti te. I nestati poput mene.

Da. Tek u dalekoj budućnosti, kada do kraja spoznam kako je govor nemušt i kako jedini put do tebe vodi kroz šutnju – tada će nestati suvišna kiša ukrasnih riječi; kada dan postane providan i svi spoznaju da je tako i kad pred tvojim oltarom ne bude više žreca i kada pjesnici nestanu zauvijek s lica svijeta – tada ću napokon doseći tebe boginjo koju čuvam u dnu svog bolnog srca.

Osvaldo Alcantara