BIJAŠE VRIJEME KADA TE ŠTOVAH KAO BOGINJU. MOJA SU

ČULA DOŽIVLJAVALA ČITAV SVIJET, NO MOJ SE RIJEČNIK

SASTOJAO OD SVEGA TISUĆU RIJEČI;

MORADOH SE POMAGATI UZVICIMA: TAKO SE STVARAO MOJ

GOVOR... A ONDA STADOH TRAŽITI PO RIJEČNICIMA I DRUGIM

KNJIGAMA, I POSTEPENO USVAJAH SVE NOVE I NOVE RIJEČI,

SVE BOGATIJE RUHO, U KOJE ODIJEVAH SVOJU BOGINJU.

 

TEŽIO SAM ZA TIM DA ŠTO DOSTOJNIJE PRIKAŽEM

TVOJU LJEPOTU; KOPAO SAM PO RIZNICI GOVORNIČKOG UMIJEĆA,

JER JOŠ NE BIJAH SPOSOBAN DOŽIVJETI TE TAKVU KAKVA SI UISTINU...

 

ALI, PROŠLE SU GODINE I PRESTADOH PRONALAZITI ZA TE

ZVUČNA IMENA; I SADA S DUBOKOM TUGOM MISLIM O TVOJOJ

BESMRTNOSTI... DOĆI ČE DRUGI I SLAVITI TE, I NESTATI POPUT MENE...

 

DA, TEK U DALEKOJ BUDUĆNOSTI, KADA DO KRAJA SPOZNAM

KAKO JE GOVOR NEMUŠT, I KAKO JEDINI PUT DO TEBE VODI KROZ ŠUTNJU -

 

TADA ĆE NESTATI SUVIŠNA KIŠA UKRASNIH RIJEČI; KADA

DAN POSTANE PROVIDAN, I SVI SPOZNAJU DA JE TAKO, I

KAD PRED TVOJIM OLTAROM NE BUDE VIŠE ŽRECA, I KADA

PJESNICI NESTANU ZAUVIJEK S LICA SVIJETA - TADA ĆU

NAPOKON DOSEĆI TEBE BOGINJO KOJU ČUVAM U DNU SVOG

BOLNOG SRCA.