TEXASKA  PUSTINJA
 
Dok vjetar miluje zlaćano lice Texaske pustinje,
Njezina ponosna  zvijezda na nebu rasipno svijetluca
Posrebrujući lice snene noći,
Koja sada eto puna nesvijesne  nježnosti
Drijema  na zlaćanom dlanu ljubljene  pustinje.
Na svakom koraku  tornjevi,
Što zabadaju crne kandže
U srce tužne noći,
Crni potoci  teku nijemim  grudima,
Kao opojna alkoholna vrelina ,
Totemi su odavna zamijenjeni kockarnicama,
Rančevi naftnim bušotinama,
Nema više Indijanske pjesme o slobodi;
Nema više  kaubojska zvižduka  u tihim noćima;
Nema više slobodnih konja;
Nema više svjetlucanja rogova u srebrnim potocima,
Samo  zavodljivi šum crnog potoka nafte,
Šutnja mrtvih bunara,
I jeka burzovnih mešetara,
Što sad ne mare za optužujući krik vjetra.
Ja, dijete Texaske pustinje,
Pažljivo osluškujem  bratski šapat vjetra,
Jer u meni ima nešto njegova,
Visoke planine, azurna mora I zelene doline nas bratski  zovu.
Ja,pjesnik I lutalica sad moram na daleki put.
Odlazim suznih očiju  putovima vjetra,
Jer nije lako napustiti voljenu pustinju,
Kad te nijemim krikom doziva,
Kao majka sina.
Dok stari kauboj pjeva tužnu baladu,
Odlazim u nepoznato ne okrećući se,
Jer prokleto dobro znam,
Da me zove,
Njezin nečujni glas urezuje mi se sve dublje u srce,
Stoga mi je čim prije otići,
S nadom da ću se jednog dana vratiti
Da smrt dočekam na njezinim zlaćanim njedrima.

©Walter William Safar