Kako su mi snovi teški. Svaku noć, barem dva-tri u nizu. Uporno se vrte iste stvari drugoga oblika.

Uvijek ista slika: za tebe (mene) mjesta nema.

 

Najradije bih napisala:

                 Ti i ne slutiš

                  kako je velik

                  moj strah od života

                  i nisi svjestan moje boli.

 

                  A tako je lako

                  podati se vragu

                  jer ljubav je ljubav

                  ma od koga dolazila.

 

Iste stvari drugoga oblika.

Stari stan. Nesređen, prljav, neuređen. To nesretna sam ja.

 

Jutra su mi teška, sumorna. Osmijeh navlačim na lice. Oblačim ga dugo i sporo. Ponekad i ne uspijem.

A trudim se. Stvarno se trudim.

 

Najradije bih napisala:

              Noćas su mi ptice iskljucale oči.

              Postala sam slijepa.

              Niz lice mi teku kapi otopljene magle.

              U hladnoj sumaglici,

              tvoji su obrisi postali nejasni,

              a tvoje oči izgubile sjaj.

              Tvoje lice više ne prepoznajem,

              osjećam samo tvoj miris

              i znam da više nisi tu.

 

Iste stari drugoga oblika. Tuga ostaje. Suze teku.  

Ipak, osmijeh oblačim.

Onako kako znam. Jedino kako znam.

I trudim se. Stvarno se trudim.