Teška noć, san bez snova. Tama, neprijateljica... noć. Dogmizali snovi poput zmija tek izleglih iz bijele ljuske. Dozivala sam te. Život me razbijao na tvojim obalama, nemilosrdno me nasukavao na oštre hridi tvojih obala, dok su bijele ptice osjećaja odletjele u daljinu i nisu se vraćale. Slabo svjetlo se probijalo kroz gustu tamu, ljuto i nelogično sam odrezala ostatak te razderane snene koprene i bacila je tebi pod noge. Prebrojavam pitanja ... ne dobivam odgovore. Uzela sam od duha oblik i dolutala do tebe, ali iz središnje trijade kliznula je suza. Negdje u ovom jutru skupljam krhotine razbijenog života, skupljam biserne suze i trakove razderane haljine, koju je duša nosila svih ovih godina. Nije bilo Mjeseca. Samo teška noć, bez snova. Krhotine polako dobivaju neke oblike, a njihove konture bacaju sjenu što se proteže negdje u daljine.