I kad zlatne suze natope ovaj globus što se tako neumorno vri i vrti sam oko sebi, i da moja kapsula odleti kroz Iskon i ne vrati se nikad, i da nebeski svod više nema plavu boju, boju što ne opisuje dušu moju... i tako nebrojeno nizanje do beskraja... i dok se šuma zelena zazelenit' neće, dok je ove čudne sreće i dok su ljudi kao svi ljudi.. sami u sebi.. nema mene u tebi ... Ako nisi 'moj', da bi bio svoj, u vječnosti što tugu niže i da bi mi bio samo malo bliže, nećeš priznati suze zlatne, jer vremenska kapsula u ovom eteru piše svoju priču, u nekoj iskri smaragdna šuma zazelenila je tek rođeni pentagram crvene boje, boje koje nisu duše moje... i kad se dogodi da se ja i ti sretnemo ispod plavog neba u zelenoj travi, znaj... vječnost uvijek svoj scenarij života napravi...