Tamo negdje,

iza neprozirnog vela postojanosti,

onakve kakvu živimo,

kakvu nam slikaju da je trebamo živjeti

onakve, kakvu iskrojenu po našoj mjeri

oblačimo kao haljetak za svakodnevicu

onu, koja od nas zahtijeva normu ispunjenih očekivanja,

i nosi nas na pokretnoj traci

prema žrvnju kojeg neki nazivaju srećom,

obiljem svega

a zapravo postajemo prerađena roba

u dušama nekih samozahtjevnika

moćnika, silnika, koji se diče svojom veličinom

a gutaju sitne iskre

iz srdaca malenih,

tamo negdje,

gdje se beskraj noći

skida pred sjajnom zorom

orošenom biserima rose jutarnje

i osmjesima djece

koja ne poznaju surovost neljubljenja

i samoću na koju su ponekad osuđena od rođenja,

tamo negdje,

gdje se ljudi ne gledaju očima ljudskim

prepunih potrebe za brojanjem,

kalkuliranjem,

uspoređivanjem,

analiziranjem,

tamo negdje,

gdje smo svi zaljubljeni jedni u druge

jer u svakom vidimo Onoga

koji se Ljubavlju naziva

tamo negdje

gdje svi smijemo

i možemo biti anđeli,

jer svi to zapravo jesmo,

tamo negdje

moja duša leti,

bremenita životom

ponesena pticom nade

koja se nikad neće umoriti,

tamo negdje,

sigurna ću biti jednom,

bez želje za bilo čime

jer će sve što želim

biti u zagrljaju Svjetla

koje me neće pitati za ime

jer bezimena ću postati

kada se rastočim

u naručju

koji me nikad pustiti od sebe neće..