Na peronu života stojim

Zatvorenih vjeđa, u mnoštvu

Slike bolje budućnosti ređam.

 

Duboko u sebi ,gdje samo tišina vlada

Jedna se smjela vizija rađa....

Nemam prtljage, ni karte u ruci

Ponesti ću samo ono

Što u svom srcu nosim.

 

I ako me netko možda zapita

Kuda to ja idem?

Odgovor spreman imam za njega

Na kraj svog puta...

Tamo gdje  zemlja je mojih predaka

 

Premalo je riječi da opišem to mjesto

Što moje srce mi dira.

Samo znam,

Kad grudu zemlje u ruke stavim

Miris moje domovine osjećam.

 

Oranice vidim, orače na njemu.

Iz zemlje klasje žita niče

I raste, na vjetru  se  zlati, leluja..

Pjesma se ori, rujno vino ispija

Ja samo čašu vode ispijam

Jer već samim  time od sreće  sam opijena.

 

Miris lavande se širi

Dok poljima njenim koračam

U njeno plavetnilo uranjam

I samo mir...mir osjećam....

 

U daljini šum valova čujem

A galeb me svojim krikom podsjeća

Da obala tu je...

Samo nek kormilo u tom pravcu okrećem.

 

Duša se moja  sa morem stapa

A ono mi svojom bonacom priča

Da svaka je kap dio života

Samo se u nju pusti...i plivaj.......

 

Nošena strujom nekom

Ja samo idem i idem...

Nije važno kada ću stići

Moj komadić zemlje je tu blizu

I šuti ...i čeka...

 

To moj svijet će biti

Okupam suncem i zaliti kišom

Kad plug u zemlju stavim

A znoj sa lica poteče

Tad znati ću da ja sam stigla

Na kraj svoga puta

Tamo je moja sreća...

 

Tračak sumnje,

Utopija možda, pomislim

Zar važno je što je?

Kad tako sanjam

Ja sam odista sretna...