Tamo, gdje se zvijezde svijaju,
gdje prestaju ponovo se rađaju
u ekstazi radosti
u plesu besmrtnosti,
tamo ću te odvesti,
kad me zagrliš
ljubavi moja,
i u oči me pogledaš...
Tada zažmiri...
Dopusti da te ponesem
uz skliske zidove , vlažne
od suza i znoja,
svih onih
koji su takvu ljubav željeli dostići
ali su zarobljeni
u svojim porazima ostali..
Odvest ću te,
onako, kako samo ja znam voditi,
bez molitve i riječi,
dalje, od svih zrnaca brojanica,
izlizanih od silnih dodira želja,
dalje,
od svih kamenih bogova, i stvorenih lica,
koji prosuđuju
i osuđuju,
tamo negdje,
u njedra Onoga Boga
na čijem ognjenom krilu
suze radosnice nikad ne zamiru,
nego se uvijek daruju
onima
koji ih trebaju...
Vodit ću te ,
kroz samo središte cvijeta života,
ono tamno,
ono vječno,
iza svih ružičastih latica sladunjave postojanosti,
do istinskog vira
one čudesne istinitosti,
koja se tek nazire
slutnjama dalekim
a meni
tako bliskim i poznatim..
Ja sam nevidljivi glasonoša
nijem za sve
osim za tebe,
jer,
ti si moj glas
koji će svijetu jednom govoriti
kako nebo iznad neba
bez krila dosegnuti...
Vodit ću te tamo,
gdje svaka zvijezda
želi tvoju dušu dotaknuti,
jer,
sve su jednom
bile
tvoje želje neizgovorene
tvoje misli
neizrečene...
A onda ćemo počinuti..
Sanjati..
Letjeti...
Možda se na zemlju vratiti?
Ne znam,
da li kao ptice
ili leptirice,
jer anđeli već jesmo
i dušu za svijet imamo...