Prolazi vrijeme, trajemo mi...prolazi i naše vrijeme, kao zvijezda što zasja na nebu i više je nema...U suzi palog anđela nema gnjeva... tamo je tuga, duboka i vječna...Prošlo je vrijeme... iz zraka oduzimam one molekule što će mi napuniti dušu suzom palog anđela... U tom novom okruženju pokušavam pronaći neki dio sebe ... Ima li me? Naravno, nema me u slijepim očima ove sudbine, već sam negdje daleko, izvan sfera trajanja običnosti...Još ponekad zalutam stazama duhova samotnih šuma i hodnicima predsmrti/sna, jer san je savez između živih i mrtvih... zemlja u kojoj postojimo drugačji, nego što smo sami sebi...Na dnu duše vidim savijen pergament,... što li piše u njemu? moja sudbina? ... sljedeći dani? sati? minute? Tajna... Zatvorena u sebe, presavijena u pergament na dnu duše, skrivena očima sudbine...Najvažnije je da je duša prepoznala tvoj lik s kojim ću odmotati taj skriveni pergament sudbine...