napisano 2004.
Iz beskrajne dubine duše, iz tamnih koridora podsvijesti, iz raznih emotivnih stanja, ponekad dolazim do zlatnih obala mojih smiraja, gdje se opušteno ispružim na mekani pijesak, koji mi lagano prolazi kroz uznemirene misli.
Iz takvih emotivnih stanja, koja su često produkt nezadovoljstva same sobom, prikazujem svoju ranjenu suptilnu dušu samoj sebi.
Ona sve pamti.
I lijepo i ružno i sretno i nesretno.
Ona sve upisuje u svoju zlatnu knjigu, ali ne zna još naslov.
Možda ju je strah staviti naslov na tu knjigu, koja se zove život.
Iz tamne guste noći izronila sam jutros u ovo mlado jutro sasvim svjesna novog svjetla, koje se probijalo kroz zelene zavjese u mojoj sobi.
Iz kruga boli, koji me obavijao dugi niz godina, izlazim polako ... oprezno ... teško... ali – izlazim.
Iz tog kruga odbacujem utege tamnih boja, kojima je bila obojena duša moja.
Rješavam se mnogih tereta, oblačim zlatne boje i nosim ih u ove dane što slijede.
Možda igrom privida sreća kuca i na moja vrata.
Možda mi bezdan ponovo uzvrati pogled i ponese me na svoje mekano dno.
Ne znam.
Put je dug, trnovit, tajnovit, beskrajan.
Nema prečice do lakog rješenja, nema recepta za život.
Sve mora zaigrati po stijeni života, da bi se stijena otvorila i pokazala svoju srž što je stoljetnom igrom privida izgledala kao – stijena.
Požar emotivnog naboja obuhvatio je zlatne boje moje duše, zatitralo je srce poznatim ritmom tvog disanja i opet me, kao i uvijek, nije iznevjerilo.
Srce nikad ne laže.
Istina je u srcu, koje svoju vlažnu opnu uvijek otvara – na istom mjestu.
Tu je prolaz za ljubav.
Tu je tajna i ključ našeg unutarnjeg Svemira.
iz moje 1. samostalne zbirke poezije "Sjena duše"
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=64469
irida
edin.kecanovic
bglavac
