vidio sam
kovitlaj u nebu,vražije kolo ,i četiri svjetla kako se igraju ko
mladunci neke beštije,stajao sam na polutki i mogao rukom dotaći
nebesa,dozivao ljude ..al nitko nije vidio..otišli su od mene..ostao
sam gledati..sve me dozivalo..i po prvi put strah je rekao ne boj
se..to me zbunilo..i zemlja se oglasi..i vratim se poznatom
glasu..neka tajne u čudesa otkrivaju sljepci,i neka gluhi tragaju za
milim zvukom..moje noge ne žele gaziti po zvijezdama..a moju žeđ
ugasit će zvižduk usana...ti i ja smo karike koje nedostaju u našim
lancima koji nas povezuju sa svijetom,rascjepljene polovine koje se
spajaju a potom vežu,i za sidrom tonu ka dnu.
bglavac
edin.kecanovic
