Kao drevni starac stoji
Godine i stoljeća pored njega hode
Više ih od umora ne broji
Oblaci i vjetrovi staru Dušu vode...

U vremena davna ... u vremena tiha...
Kada pupoljak je cvao baš poput stiha
Melodija je bila nježna,  il' živahna kao čigra
Listalo je, u dubinu raslo
Granalo se u širinu
Životna je bila sva njegova igra...

Tada došao je čovjek ...
Ili neko čudno biće,
Više nalik demonu iz neke bajkovite priče.
Hladnih očiju, bez trunke srca i srama
Od pogleda jecala je baš svaka grana.
Strah je kolao od korijena na više
Listovi su plakali
Drvo postajalo je sve tiše, i tiše...

Ostala je samo kora,ogrubljela od olujnih noći
Ptičji pijev se izgubio
Kao kristal razbijen na metalnoj ploči .
Krošnja ostala je ogoljela, tužna
I čovjeku postala je nepotrebna... ružna ...
Sjekirom je sasjekao sve prijatelje stare
Pretvorio u namještaj ... stolice ... ormare...
Pa se drvo utješilo, bar saznalo je svrhu svoju
Napušteno, prepušteno, vremenskome stroju ...

Ali Novi Vjetar puše i mirise donosi...
Tajanstveno nas drvo čeka, vremenu prkosi
Cijela povijest u njemu je zbita
Čeka dodir mekih ruku, bez mača i štita
Ruku što će dotaknuti napuknutu koru.
I ljubavlju... bez riječi... izgladiti mu svaku boru...
Energija će Ljudskog Bića isprati mu suze
Vratiti u granje život što odavno mu uze ...

Drevni starac pored puta
Još uvijek na nas čeka,
Ispod tvrde, suhe kore ...
Duša topla je  i meka....

(safiris.blog2007)