Ispraznila sam tvoje bijelo lice poljupcima mojim i zaustavila se u tom trenu gdje se ne susreću plave sjene i gdje ne šumi proljeće.
Sve se utišalo, u meni se začahurila sjena, čekajući pred vratima duše, da bi otvorila prolaz prema vječnosti.
Misli bujaju, osjećaji miruju.
Kratki bljeskovi sjećanja osvjetljavaju onaj dan, kad sam zaspala snom neprekidne šutnje i zatvorila se.
Kao da se tijelo odvojilo i živi svoj život.
Ispraznila sam i svoje bijelo lice uzdahom za tobom.
Duhovi su me zaštitili od tog čudnog sna i tajanstvenog prolaza između tajnih svjetova.
Ispijam to gorko vino života, koje po nebu raznosi sjaj Mjeseca i slijepe zvijezde navodi na njegov trag.
Kad se zarotiraju dobre misli iza nemirnog dana, znam da ću i slijepe zvijezde navesti da ti osvijetle put do moje zagonetne duše.
irida
edin.kecanovic
bglavac
