Bijaše jutro, dan iza sedmog dana, koji je obećavao beskonačnost u sivoj zemlji konačnosti. Malena vila Swanna, spremala se za svoj posljednji let u sivu zemlju, pomalo umorna, ali i dalje vesela i odlučna, da svoje putovanje izvrši..Prhutala je svojim prozračnim krilima koji su bili protkani nježnim nitima  koja su se presijavala na svjetlu..Tražila je svoga vjernog vilin-konjica, koji će je odvesti iz ove divne zlatne zemlje ljubavi, prošarane beskrajnim cvjetnim livadama, i kristalnim tornjevima, u kojima se čula glazba sfera, glasovi brojnih duša, koje su se grlile svjetlosnim zagrljajima..

Vilin konjic se opraštao od svoje voljene leptirice,koja mu je spremila malene vrećice prepune cvjetnog, slatkog praha..Ovdje ljubav nije imala granica..Sva bića su se duboko osjećala i sve je disalo kao jedno biće, iako su svi bili duše za sebe..Jer, zapravo, i jesu bili jedno biće, koje ih je punilo Sobom bez prestanka...

Svaka duša, bila anđeo ili vila, leptirica ili ptica,jednako je bila voljena od Ljubljenoga..I baš zato, pojedine duše su željele prenositi tu ljubav u sivu Zemlju, koja je davno, davno, bila plave, prekrasne boje..Bila je utočište, prvo utočište malenim, novorođenim dušama,koje su u njenom plavom oceanu učile prve korake ljubavi..Plutajući u beskraju, kao u najnježnijoj kolijevci, susretali su se sa Onim koji ih je tu, s najvećom ljubavlju ostavio..

Malene duše su zapravo, bile čiste i nevine, djeca svemira, koja su, polako spoznavala smisao svoga postojanja: ostati dijete, i prenositi spoznaje istinske ljubavi svima koji to jednom zaborave...Plava zemlja je odzvanjala dječjim smijehom,koji je mamio suze radosti iz oka..Smjehovi su bili zvonki, cvrkutavi, skakutavi, lepršavi, glasni, strasni, ponekad utihnuti, ali uvijek kroz srce otisnuti...I uvijek bi se podigle male obrvice na dječjim licima, kad bi smijeh počeo..

Dok se od nekud, iz čudnih nekih daljina, nije pojavio čarobnjak Matro..Bio je  odjeven u neki čudesni plašt, koji je upijao zvijezde i svjetlost..No, djeca ga se nisu bojala, jer, njihovo čisto srce u čarobnjaku nije vidjelo opasnost.Bio im je zabavan u početku..Objašnjavao im je, kako konačno trebaju izaći iz oceana, osvajati druge svjetove, osloboditi se skučenosti svoga vlastitoga srca (koji samo stvara probleme) i vinuti se u dimenzije svemogućeg uma, koji posjeduje sve tajne i znanja...

"Srce će vas samo zakočiti u vašem rastu,"-govorio im je, "emocije i osjećaji nisu stvarni, um, prepun znanja je jedina stvarnost,"..

Neka djeca su počela razmišljati, i naglo odrastati, slušajući varljive poruke čarobnjaka, dok su drugi uporno ostajali vjerni svom srcu..

Kako su djeca rasla, tako su se prestajala smijati,i umjesto veselih obrvica podignutih u radosti, dobivali su tvrde i neispravljive obrve NAMRGUŠE.

Suze radosnice su bile sakrivene, negdje duboko, željne izlaska iz ozbiljnog oka...

Polako, plavetnilo je gubilo boju, i postajalo sivilo..Čarobnjak nije gutao samo svjetlost, nego i radost...

Swanna je sve to vidjela, i odlučila je posjećivati sivu zemlju, sve dok ne bude postojalo više nijedno lice sa obrvama namrgušama..

Swanna je imala način, kako se boriti sa tim tvrdokornim obrvama: kliznula bi, nevidljiva među njih, pravo kroz oko u sredini,koje je uvijek bilo sklopljeno...A onda, kao niz maleni tobogan, skliznula pravo do središta srca..Bilo je tu svega... Često bi nailazila na srca opasana trnjem, koje bi jedno po jedno vadila svojim nježnim ručicama..Bilo je bedema oko nekih srdaca, po kojima je morala planinariti, penjući se tiho, da stražar um ne primjeti..

Bilo je srdaca omotanih ljepljivom mrežom pauka, koji je samo čekao da se srce prestane otimati, pa da mu isisa zadnju kap života...

Swanna bi uvijek uspjela osloboditi srca, i  nitko od nje nije bio sretniji, kad bi osmijeh potjerao obrve namrguše..Djeca bi opet postajala djeca...

Tada bi Swanna sakupila suze radosnice u svoju malenu čašku od đurđic-cvijeta, jer joj je bilo rečeno, da ih donese u zlatnu zemlju ljubavi uvijek kad bi se vraćala kući..Postojalo je malo jezero u kojem je ostavljala te suze..Kada bude puno, prelit će sivu zemlju, i vratiti joj plavetnilo..Dugo i ustrajno je Swanna sakupljala te dragocjene kapljice radosti..Ta bila je tako malena, a jezero široko..No, vremenom se i ono napunilo..Nedostajalo je još samo par suza, da Swanninom putovanju dođe kraj..

Posljednje putovanje je bilo i najteže.Swanni se činilo da više neće imati snage pobijediti zadnje obrve namrguše..A baš te, zadnje obrve posjedovao je čarobnjak Matro..Prišla im je tiho, gotovo nečujno, i Matro nije ni stigao da se okrene, dok je Swanna već plovila ka njegovom srcu..Iznenadila se tolikoj tami i dubini bezdana kroz kojeg je tonula..Shvatila je, da možda iz njega nikad neće izaći, ali nije marila.. Nije mogla dozvati svog vilin-konjica, i prepustila se tami koja ju je okruživala..Kad je dodirnula dno, osjetila je da hoda po obali potisnutih suza..Kralj svih obrva namrguša joj je rekao:

"Namjerno sam te pustio ovdje..Sad nikad više nećeš izaći odavdje..Vidiš, mislila si da imam srce, ali ja ga zapravo nemam..To po čemu hodaš nisu suze, nego močvara u kojoj moja tmina uživa.."

Swanna se nije uplašila..Puzala je po vodi, i probala popiti gutljaj..Voda je bila slana..Znala je da to nije močvara, nego ipak, čarobnjakove suze..Ali, gdje li mu je srce? Pa on je zaboravio da ga ima...

Tama je bila pregusta..A onda se Swanna sjetila nečega..Zapjevala je nježno pjesmu o zlatnoj zemlji, o cvjetnim livadama i kristalnim tornjićima, o Ljubavi bez kraja, koja nikad ne prestaje..

Pred sobom je ugledala maleni tračak svjetlosti..Nastavila je pjevati..Čarobnjak se opirao i urlao:" Pusti me, ja sam čisti um i to želim ostati.."

No, Swanna je bila uporna...Pjevala je i pjevala, dok je plima čarobnjakovih suza nije izbacila na površinu..Matro više nije postojao..Na plavetnom oceanu u malenoj barčici, sjedio je maleni dječak zlatne kosice i mala vila Swanna..Oboje su se smijali grcajući od smijeha.. Kad je vjerni vilin konjic došao po njih, našao ih je zagrljene, prepuštene snu...