Zar ne vidite ljudi uzburkane luke,
Svjetlosno Doba iznova se rađa
Planeta prolazi porođajne muke
Na svijetu ne postoji teža bol , ali ni slađa...

Zemlja u opijenosti odavno već leži
Pod mikroskopom traži se ljubavi trag
Čovjek od čovječnosti uporno bježi
Ne prepoznaju duše tko srcu je drag ...

Svakoj tvari vrijednost se važe
Dodir ne vrijedi ako nije od zlata
Istinu tek rijetki gromkim glasom traže
Jer duše zaglibile su pod tonama blata ...

Uzaludno nije očekivati Zoru
Trenutno je mrak i tama je ponajveća
Znati da Kapljica smo u Beskrajnome Moru
Na putu ka Cilju gdje krije se Sreća ...

Tragamo za Sebstvom... spoznajom ,božanstvom
Odgovori ponuđeni više ne vrijede
Tek Iskustvo združiti će Dušu sa prostranstvom
Stranice na pergamentu polako sad blijede ...

Izdići se iznad sebe ... živjeti za druga bića ...
Gordo zvuči ;Biti Čovjek , i možda je sve samo bajka,
Novo Doba riječima je teškim odlučilo da priča
Iskren prijekor daruje , kao prava majka ...

Da li smo u pelenema ili koračamo sami,
Mala meka gusjenica u čahuri kad sniva,
Možda Leptir što se rađa i otkida tami
Od Svjetlosnog Doba više se ne skriva ...

http://safiris.blog.hr  2007.g.